Svojevremeno je Ivo Andrić zapisao-“Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.”Iznenadna smrt naše Željane jeste zaustavila njen život,ali ce ostati neizbrisiv trag njenih nepunih 56 godina življenja u kojima se ostvarila kao žena,ponosna majka dva sina,supruga,i izuzetno cijenjen kolega.Njena smrt stoga neće nas obeshrabriti da njegujemo uspomenu na dane koje smo provodili zajedno.Da,činjenica je da covjek naprasno zaćuti pred nesrećom,pa ti bude teško izgovoiti ime naglas onome koga više nema,jer postaje stvarnije da je jednom životu dosao kraj,ali…Uprkos nevjerici a potom i praznini koja je nastupila medju svim njenim kolegama,ne smijemo dopustiti da zaćutimo,da ignorišemo tugu,da uspomene zatrpamo,naprotiv,ljudski je zaplakati,prepričavati,pričati o danima u kojima smo se zajedno i smijali,i nervirali,i planirali,ponekad sve u isto vrijeme.

 

Došla je u nas mali kolektiv Bobar radija pri tri godine,puna entuzijazma i želje da svojim iskustvom i znanjem doprinese napretku.Bio je treći maj,sjećam se bila je u dugoj cvijetnoj haljini,i prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu bila je ova žena nikada ostariti neće.Zračila je sigurnošću,elokventnošću,i ono što se medju novinarima samo iskustvom stiče-smirenošću.Nesebično se zalagala da mladim kolegama prenese svoje dugogodišnje iskustvo,uz obavezno rečenicu,polakoćemo sve to realizovati,ima vremena,u hodu ćemo…Nažalost,negdje na tom putu je zastala,i zauvijek zaćutala.Njen divni glas je utihnuo.Nedostajala je mjesecima unazad,ta prazna stolica je nekako podsjećala sve nas da nismo potpuni…i čuvali smo je,čekali,osluškivali jedni druge,pomalo bojažljivo pitali ima li nam Željane,hoće li se uskoro vratiti.Nijednog trenutka nismo posumnjali da će biti drugačije.

 

Nije bilo isto doći ovaj ponedeljak na posao,i vidjeti tu istu praznu stolicu,nedostajanje se pretvorilo u tugu. Sada je definitivno i sada je zauvijek,neće doći.Znam,rekla bi mi ne počinji dan sa hronikom,dozlagrdilo je ljudima slušati tužne informacije,daj nesto vedrije…i prvi put mi ne pada nista drugo na pamet sem da ne kažem nista.Ne moze vrijeme stati,ne moze muzika utihnuti,ne moze radio zaćutati,ali ta knedla u grlu parališe čovjeka.Nije isto čekati i nedočekati.Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave,i to je jedina utjeha njenoj porodici,jer Željka je toliko toga znala,htjela,uspjela,postala,ostvarila,da nikada neće biti zaboravljena.Slobodno gledajte unazad,slobodno oživite uspomene,sjetite se njenog osmijeha,sjetite se njenih očiju,oživite njene riječi,ne dozvolite da komad zemlje danas zbriše njeno postojanje,čuvajte sjećanja koje vam je ostavila,i oživljavajte ,jer ljudi poput Željke se ne zaboravljaju, i zato Željo nasa, budi zvijezda na nebu i sijaj za nas, a nebo nek ti bude drugi dom i da nam nikada više ne osjetiš nikakvu bol. Počivaj u miru .