„U Bijeljini je iznenada u 59. godini života preminuo Gavrilo Bobar, vlasnik istoimene kompanije, poslanik u NSRS i istaknuti privrednik“ – ovako je glasila agencijska vijest od 30. septembra, koju su prenijeli svi mediji. Vijest, koja je prvo izazvala nevjericu, a zatim šok, bol i sveopštu tugu.

Mnogi znaju da je Bobar bio uspješan privrednik, situiran čovjek i dobrotvor. Ali ko je u stvari bio Gavrilo Bobar, čovjek iz Bijeljine, koji je sa svojim biznisom mogao da bira metropolu u kojoj će živjeti?

– Šta ću ja u Parizu, ili Madridu? Sa kim da tamo popijem kafu? Kad prođem mojom Bijeljinom, stotinu ljudi mi priđe i pita, gdje si Bato? Eto, to meni ispunjava dušu – često je objašnjavao.

Umjesto hedonističkog uživanja u stečenim materijalnim vrijednostima, krasile su ga osobine jednostavnosti i skromnosti. Imao je srce velikog humaniste, dobrotvora i prosvjetitelja.

– Ne mogu ja biti srećan, ako ljudi oko mene nisu srećni! Ne mogu obuti dva para cipela i jesti deset puta  – govorio je Bato, a jedva stizao i jednom da ruča. U tranzicijskoj privatizaciji su mu često nudili da otkupi neku firmu, a on je odgovarao: „Neću prijatelju, evo ti pare i kupi svoju firmu, bori se i razvijaj posao, ti to najbolje znaš. Šta će to meni.“

Neki su mu, vjerovatno, i zavidjeli na poslovnoj imperiji koju je stvorio. Takvi nemaju predstavu da je radio više od 16 sati dnevno, da je u hodu stizao samo da pojede kiflu ili nešto iz konzerve. Prije kobne noći kada je prestalo da kuca njegovo plemenito srce, u jednom danu je boravio u tri države da bi obezbijedio posao za radnike svojih firmi, jer treba prehraniti hiljadu porodica. Te noći, došao je radostan i nasmijan, sa planovima za sutradan. Bio je ozaren što ga je tih dana posjetila i kćerka Ana iz Londona i što je vidio unučicu. Prije spavanja poljubio je sina Boška i legao, ne sluteći šta ga čeka.

Uvijek je želio da pomogne svima, vodeći brigu o svemu i svačemu, osim o sebi. Ostavši rano bez oca, brinuo je o porodici, a kasnije o familiji, radnicima, saradnicima, rodnom gradu i zavičaju, društvenoj zajednici, poslovnim prijateljima, običnim ljudima. Bio je sentimentalan prema djeci, a posebno onoj bez roditelja.

Zašto je to sve činio?

Upijao je savjete mudrih i sve ono pozitivno što je vidio na putovanjima širom svijeta. Želio je da uočene vrijednosti primjeni  na poslu i u svom zavičaju. Pun energije i elana volio je da modernizuje, mijenja odnose i utiče na svijest ljudi. Nosio je to u genima naslijeđenim od oca Drage, koga su zvali „narodna majka“, i od majke Dare, koja ga je učila životnoj mudrosti i ljubavi prema ljudima.

– Sve što sam naučio, ponio sam iz porodice. Čovjek je ono što nosi iz kućnog vaspitanja – često je isticao.

Iako najmlađi, u porodici bez oca, brinuo je o majci i sestrama Vukici i Radmili. Tu brižnost prenio je kasnije i na cijeli rod Bobara. Okupio je intelektualce iz 500 porodica familije Bobar i zadužio strica Peru da napišu knjigu porodičnog stabla cijelog roda. Finansirao je njeno štampanje i organizovao nekoliko „Bobar susreta“.

Volio je svakoga. Plijenio je širokim osmjehom i harizmatičnim šarmom. Ljude nije dijelio po vjeri i naciji, bogatstvu i siromaštvu.

Uz njega smo svi u Kompaniji osjećali sigurnost. Pomagao je u liječenju, stipendiranju uz rad i stambenom zbrinjavanju.

Nesebično je pomagao i zavičaju, u kojem je nastojao da mijenja ustajale društvene odnose, stare navike i birokratsku praksu. Podržavao je fond „Treće dijete“, stipendirao preko hiljadu studenata i učenika, te finansijski pomagao svaku značajniju društvenu akciju. Gradio je puteve, škole i razvijao zadužbinarstvo. Ponekad idealistički, stremio je ka svemu što je napredno. Ipak, posjedovao je izuzetnu pragmatičnost, a naročito pri donošenju odluka u biznisu. Iza njegovih nekada oštrih i energičnih nastupa u odnosima sa saradnicima krila se izuzetno emotivna duša.

Posjedovao je i globalnu dimenziju, u kojoj je njegova veličina prevazilazila okvire zavičaja. Ostaće zabilježeni njegovi brojni susreti sa državnicima, ambasadorima, svjetskim političarima i biznismenima, koji su željeli da s njim razmijene mišljenje.

Volio je i politiku, ali ne zbog politike. Ona je za njega bila samo instrument da se krećemo ka boljem za sve. O njoj je puno naučio od strica Vojina Bobara i radeći kao sekretar SSRN. Znali smo 80-tih godina, radeći zajedno, da za tri dana podignemo Semberiju na noge, da u ledenom danu okupimo 20.000 ljudi sa zastavama i transparentima kako bi se obilježio projekat hidromelioracije i uređenja zemljišta. Govorio mi je: – Ti samo vodi politiku odnosa sa Komitetom, a ja ću raditi s narodom, da gradimo ambulante, škole, puteve, domove i zapošljavamo mlade. Tako je i bilo. Ljudi su mu vjerovali, jer ih nikada nije slagao. Sjećam se kada je na Trgu protestvovalo nekoliko stotina semberskih seljaka zbog nepravilnosti u komasaciji. Svi tadašnji funkcioneri su se razbježali. Bato je jedini imao hrabrosti da izađe pred njih. Uveo ih je ovdje, u nekadašnju salu Doma omladine, i razgovarao sa njima. Sastanak se završio aplauzom. Sve što je obećao, to je i uradio.

Uvijek je nastojao da uspostavi sistem, da modernizuje okruženje, da se ljudi obrazuju, da podižu standard i kulturu. Nažalost, teško se snalazio u ovom višepartijskom sistemu, često punom neiskrenosti i borbe za lične interese.

– Zoka brate, ovo nije naše vrijeme. Da hoće neka nacionalizacija, da mi sve ovo oduzme i da se vratim u period kad sam radio u Soc. savezu i vozio starog „juga“, bio bih najsrećniji.

Pomalo anahrono, želio je da vrati vrijeme u kojem su se poštovale vrijednosti, ideali, ljudi….

Govorio sam mu, i ne samo ja: Sagorjećeš Bato. Mi smo naše dali, nećemo mi još dugo. Uspori, okrenimo se porodici i sebi. A on mi je odgovarao:

– Prijatelju moj još samo ovo da završim, pa ću sve prepustiti  mlađima. Sagradiću salaš u selu, pa ćemo tu na miru pisati moje memoare.

Nismo stigli da ih napišemo, ali ih je on već ispisao  svojim djelima. Vaše današnje prisustvo, stotine telefonskih poziva i telegrama saučešća to potvrđuju.

Zbogom moj prijatelju! Samo da možeš da sve ovo vidiš i osjetiš koliko smo u Kompaniji „BOBAR“ ponosni i srećni što smo te imali. Sjećanje na tvoje riječi, djela, principe i savjete, pomoćiće nam da, zajedno sa Darkom, sačuvamo ono što si ti stvorio. Uvjereni smo da će nam u tome pomoći i tvoji brojni prijatelji, koje si zadužio za života.

Ispraćamo te dostojanstveno, jer ti nisi čovjek koji umire. Nastavljaš da živiš u nama. Neka ti je laka zemlja ove naše semberske ravnice.

(02.oktobar 2014. g. govor Zorana Miloševića na Komemoraciji odražnoj u Bijeljini u Centru za kulturu)

Svojevremeno je Ivo Andrić zapisao-“Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe.”Iznenadna smrt naše Željane jeste zaustavila njen život,ali ce ostati neizbrisiv trag njenih nepunih 56 godina življenja u kojima se ostvarila kao žena,ponosna majka dva sina,supruga,i izuzetno cijenjen kolega.Njena smrt stoga neće nas obeshrabriti da njegujemo uspomenu na dane koje smo provodili zajedno.Da,činjenica je da covjek naprasno zaćuti pred nesrećom,pa ti bude teško izgovoiti ime naglas onome koga više nema,jer postaje stvarnije da je jednom životu dosao kraj,ali…Uprkos nevjerici a potom i praznini koja je nastupila medju svim njenim kolegama,ne smijemo dopustiti da zaćutimo,da ignorišemo tugu,da uspomene zatrpamo,naprotiv,ljudski je zaplakati,prepričavati,pričati o danima u kojima smo se zajedno i smijali,i nervirali,i planirali,ponekad sve u isto vrijeme.

Došla je u nas mali kolektiv Bobar radija pri tri godine,puna entuzijazma i želje da svojim iskustvom i znanjem doprinese napretku.Bio je treći maj,sjećam se bila je u dugoj cvijetnoj haljini,i prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu bila je ova žena nikada ostariti neće.Zračila je sigurnošću,elokventnošću,i ono što se medju novinarima samo iskustvom stiče-smirenošću.Nesebično se zalagala da mladim kolegama prenese svoje dugogodišnje iskustvo,uz obavezno rečenicu,polakoćemo sve to realizovati,ima vremena,u hodu ćemo…Nažalost,negdje na tom putu je zastala,i zauvijek zaćutala.Njen divni glas je utihnuo.Nedostajala je mjesecima unazad,ta prazna stolica je nekako podsjećala sve nas da nismo potpuni…i čuvali smo je,čekali,osluškivali jedni druge,pomalo bojažljivo pitali ima li nam Željane,hoće li se uskoro vratiti.Nijednog trenutka nismo posumnjali da će biti drugačije.

Nije bilo isto doći ovaj ponedeljak na posao,i vidjeti tu istu praznu stolicu,nedostajanje se pretvorilo u tugu. Sada je definitivno i sada je zauvijek,neće doći.Znam,rekla bi mi ne počinji dan sa hronikom,dozlagrdilo je ljudima slušati tužne informacije,daj nesto vedrije…i prvi put mi ne pada nista drugo na pamet sem da ne kažem nista.Ne moze vrijeme stati,ne moze muzika utihnuti,ne moze radio zaćutati,ali ta knedla u grlu parališe čovjeka.Nije isto čekati i nedočekati.Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave,i to je jedina utjeha njenoj porodici,jer Željka je toliko toga znala,htjela,uspjela,postala,ostvarila,da nikada neće biti zaboravljena.Slobodno gledajte unazad,slobodno oživite uspomene,sjetite se njenog osmijeha,sjetite se njenih očiju,oživite njene riječi,ne dozvolite da komad zemlje danas zbriše njeno postojanje,čuvajte sjećanja koje vam je ostavila,i oživljavajte ,jer ljudi poput Željke se ne zaboravljaju, i zato Željo nasa, budi zvijezda na nebu i sijaj za nas, a nebo nek ti bude drugi dom i da nam nikada više ne osjetiš nikakvu bol. Počivaj u miru .