„U Bijeljini je iznenada u 59. godini života preminuo Gavrilo Bobar, vlasnik istoimene kompanije, poslanik u NSRS i istaknuti privrednik“ – ovako je glasila agencijska vijest od 30. septembra, koju su prenijeli svi mediji. Vijest, koja je prvo izazvala nevjericu, a zatim šok, bol i sveopštu tugu.

Mnogi znaju da je Bobar bio uspješan privrednik, situiran čovjek i dobrotvor. Ali ko je u stvari bio Gavrilo Bobar, čovjek iz Bijeljine, koji je sa svojim biznisom mogao da bira metropolu u kojoj će živjeti?

Šta ću ja u Parizu, ili Madridu? Sa kim da tamo popijem kafu? Kad prođem mojom Bijeljinom, stotinu ljudi mi priđe i pita, gdje si Bato? Eto, to meni ispunjava dušu – često je objašnjavao.

Umjesto hedonističkog uživanja u stečenim materijalnim vrijednostima, krasile su ga osobine jednostavnosti i skromnosti. Imao je srce velikog humaniste, dobrotvora i prosvjetitelja.

Ne mogu ja biti srećan, ako ljudi oko mene nisu srećni! Ne mogu obuti dva para cipela i jesti deset puta  – govorio je Bato, a jedva stizao i jednom da ruča. U tranzicijskoj privatizaciji su mu često nudili da otkupi neku firmu, a on je odgovarao: „Neću prijatelju, evo ti pare i kupi svoju firmu, bori se i razvijaj posao, ti to najbolje znaš. Šta će to meni.“

Neki su mu, vjerovatno, i zavidjeli na poslovnoj imperiji koju je stvorio. Takvi nemaju predstavu da je radio više od 16 sati dnevno, da je u hodu stizao samo da pojede kiflu ili nešto iz konzerve. Prije kobne noći kada je prestalo da kuca njegovo plemenito srce, u jednom danu je boravio u tri države da bi obezbijedio posao za radnike svojih firmi, jer treba prehraniti hiljadu porodica. Te noći, došao je radostan i nasmijan, sa planovima za sutradan. Bio je ozaren što ga je tih dana posjetila i kćerka Ana iz Londona i što je vidio unučicu. Prije spavanja poljubio je sina Boška i legao, ne sluteći šta ga čeka.

Uvijek je želio da pomogne svima, vodeći brigu o svemu i svačemu, osim o sebi. Ostavši rano bez oca, brinuo je o porodici, a kasnije o familiji, radnicima, saradnicima, rodnom gradu i zavičaju, društvenoj zajednici, poslovnim prijateljima, običnim ljudima. Bio je sentimentalan prema djeci, a posebno onoj bez roditelja.

Zašto je to sve činio?

Upijao je savjete mudrih i sve ono pozitivno što je vidio na putovanjima širom svijeta. Želio je da uočene vrijednosti primjeni  na poslu i u svom zavičaju. Pun energije i elana volio je da modernizuje, mijenja odnose i utiče na svijest ljudi. Nosio je to u genima naslijeđenim od oca Drage, koga su zvali „narodna majka“, i od majke Dare, koja ga je učila životnoj mudrosti i ljubavi prema ljudima.

Sve što sam naučio, ponio sam iz porodice. Čovjek je ono što nosi iz kućnog vaspitanja – često je isticao.

Iako najmlađi, u porodici bez oca, brinuo je o majci i sestrama Vukici i Radmili. Tu brižnost prenio je kasnije i na cijeli rod Bobara. Okupio je intelektualce iz 500 porodica familije Bobar i zadužio strica Peru da napišu knjigu porodičnog stabla cijelog roda. Finansirao je njeno štampanje i organizovao nekoliko „Bobar susreta“.

Volio je svakoga. Plijenio je širokim osmjehom i harizmatičnim šarmom. Ljude nije dijelio po vjeri i naciji, bogatstvu i siromaštvu.

Uz njega smo svi u Kompaniji osjećali sigurnost. Pomagao je u liječenju, stipendiranju uz rad i stambenom zbrinjavanju.

Nesebično je pomagao i zavičaju, u kojem je nastojao da mijenja ustajale društvene odnose, stare navike i birokratsku praksu. Podržavao je fond „Treće dijete“, stipendirao preko hiljadu studenata i učenika, te finansijski pomagao svaku značajniju društvenu akciju. Gradio je puteve, škole i razvijao zadužbinarstvo. Ponekad idealistički, stremio je ka svemu što je napredno. Ipak, posjedovao je izuzetnu pragmatičnost, a naročito pri donošenju odluka u biznisu. Iza njegovih nekada oštrih i energičnih nastupa u odnosima sa saradnicima krila se izuzetno emotivna duša.

Posjedovao je i globalnu dimenziju, u kojoj je njegova veličina prevazilazila okvire zavičaja. Ostaće zabilježeni njegovi brojni susreti sa državnicima, ambasadorima, svjetskim političarima i biznismenima, koji su željeli da s njim razmijene mišljenje.

Volio je i politiku, ali ne zbog politike. Ona je za njega bila samo instrument da se krećemo ka boljem za sve. O njoj je puno naučio od strica Vojina Bobara i radeći kao sekretar SSRN. Znali smo 80-tih godina, radeći zajedno, da za tri dana podignemo Semberiju na noge, da u ledenom danu okupimo 20.000 ljudi sa zastavama i transparentima kako bi se obilježio projekat hidromelioracije i uređenja zemljišta. Govorio mi je: – Ti samo vodi politiku odnosa sa Komitetom, a ja ću raditi s narodom, da gradimo ambulante, škole, puteve, domove i zapošljavamo mlade. Tako je i bilo. Ljudi su mu vjerovali, jer ih nikada nije slagao. Sjećam se kada je na Trgu protestvovalo nekoliko stotina semberskih seljaka zbog nepravilnosti u komasaciji. Svi tadašnji funkcioneri su se razbježali. Bato je jedini imao hrabrosti da izađe pred njih. Uveo ih je ovdje, u nekadašnju salu Doma omladine, i razgovarao sa njima. Sastanak se završio aplauzom. Sve što je obećao, to je i uradio.

Uvijek je nastojao da uspostavi sistem, da modernizuje okruženje, da se ljudi obrazuju, da podižu standard i kulturu. Nažalost, teško se snalazio u ovom višepartijskom sistemu, često punom neiskrenosti i borbe za lične interese.

– Zoka brate, ovo nije naše vrijeme. Da hoće neka nacionalizacija, da mi sve ovo oduzme i da se vratim u period kad sam radio u Soc. savezu i vozio starog „juga“, bio bih najsrećniji.

Pomalo anahrono, želio je da vrati vrijeme u kojem su se poštovale vrijednosti, ideali, ljudi….

Govorio sam mu, i ne samo ja: Sagorjećeš Bato. Mi smo naše dali, nećemo mi još dugo. Uspori, okrenimo se porodici i sebi. A on mi je odgovarao:

– Prijatelju moj još samo ovo da završim, pa ću sve prepustiti  mlađima. Sagradiću salaš u selu, pa ćemo tu na miru pisati moje memoare.

Nismo stigli da ih napišemo, ali ih je on već ispisao  svojim djelima. Vaše današnje prisustvo, stotine telefonskih poziva i telegrama saučešća to potvrđuju.

Zbogom moj prijatelju! Samo da možeš da sve ovo vidiš i osjetiš koliko smo u Kompaniji „BOBAR“ ponosni i srećni što smo te imali. Sjećanje na tvoje riječi, djela, principe i savjete, pomoćiće nam da, zajedno sa Darkom, sačuvamo ono što si ti stvorio. Uvjereni smo da će nam u tome pomoći i tvoji brojni prijatelji, koje si zadužio za života.

Ispraćamo te dostojanstveno, jer ti nisi čovjek koji umire. Nastavljaš da živiš u nama. Neka ti je laka zemlja ove naše semberske ravnice.

(02.oktobar 2014. g. govor Zorana Miloševića na Komemoraciji odražnoj u Bijeljini u Centru za kulturu)